Ključna razlika: Fotografski sustav koji sam nazvao "I" otkriven je prije fotosustava II. Međutim, tijekom procesa fotosinteze, fotosustavi II stupaju na snagu prije fotosustava I. Glavna razlika između njih jesu valne duljine svjetla na koje reagiraju. Photosystem I apsorbira svjetlo s valnim duljinama kraćim od 700 nm, dok fotosistem II apsorbira svjetlo s valnim duljinama kraćim od 680 nm. Međutim, oba su podjednako važna u procesu fotosinteze kisika.
Biljke, alge i mnoge vrste bakterija sudjeluju u procesu fotosinteze. To je jedan od glavnih izvora energije za biljke i većinu drugih vrsta bakterija. Da bi biljke i cijanobakterije izvršavale fotosintezu kisikom, potrebne su im obje fotosustave I i II. Kisikova fotosinteza koristi ugljični dioksid i vodu za proizvodnju kisika i energije.
Fotosustavi su strukturne jedinice proteinskih kompleksa koji su uključeni u fotosintezu. Oni provode primarnu fotokemiju fotosinteze, odnosno apsorpciju svjetlosti i prijenos energije i elektrona. U biljkama i algama, fotosustavi se nalaze u kloroplastima, dok se u fotosintetskim bakterijama mogu naći u citoplazmatskoj membrani.
Fotografski sustav koji sam nazvao "I" otkriven je prije fotosustava II. Međutim, tijekom procesa fotosinteze, fotosustavi II stupaju na snagu prije fotosustava I. Glavna razlika između njih jesu valne duljine svjetla na koje reagiraju. Photosystem I apsorbira svjetlo s valnim duljinama kraćim od 700 nm, dok fotosistem II apsorbira svjetlo s valnim duljinama kraćim od 680 nm. Međutim, oba su podjednako važna u procesu fotosinteze kisika.
Photosystem I sadrži molekulu P700 klorofila-A koja apsorbira valne duljine kraće od 700 nm. Ona prima energiju od fotona, uz pripadajuće dodatne pigmente u svom antenskom sustavu, te iz prijenosnog lanca elektrona iz Photosystem II. Koristi energiju iz svjetlosti da reducira NADP + (nikotinamid adenin dinukleotid fosfat) na NADPH + H +, ili jednostavno napaja protonsku pumpu (plastokinon ili PQ).
Photosystem II, prvi kompleks proteina u fotosintezi ovisnoj o svjetlosti, sadrži molekulu klorofila-A P680 koja apsorbira svjetlo s valnim duljinama kraćim od 680 nm. Ona prima energiju od fotona i pripadajućih pomoćnih pigmenata u svom antenskom sustavu i koristi je za oksidaciju molekula vode, proizvodnju protona (H +) i O2, kao i prijenos elektrona u prijenosni lanac elektrona.
U procesu fotosinteze fotosustav II apsorbira svjetlost, pri čemu se elektroni u klorofilu reakcijskog centra pobuđuju na višu razinu energije i zarobljavaju primarni primatelji elektrona. U fotosustavu II, skupina od četiri iona mangana izlučuje elektrone iz vode, koji se zatim dovode u klorofil putem redoks-aktivnog tirozina.
Elektroni se zatim fotosušaju, koji putuju kroz kompleks citokroma b6f u fotosustav I kroz lanac za prijenos elektrona postavljen u tilakoidnu membranu. Energija elektrona se zatim upregne kroz proces koji se naziva kemiosmoza. Energija se koristi za transport vodika (H +) kroz membranu, do lumena, kako bi se osigurala sila protonske pokretljivosti za stvaranje ATP-a. ATP nastaje kada ATP sintaza transportira protone prisutne u lumenu do strome, kroz membranu. Protoni se transportiraju pomoću plastokinona. Ako elektroni prođu samo jednom, proces se naziva neciklička fotofosforilacija.
Nakon što elektron stigne do fotosustava I, on popunjava klorofil fotosustava I. Sredstva su zatim eksponirana i zarobljena u molekuli akceptora elektrona fotosustava I. Elektroni mogu nastaviti ili prolaziti cikličkim prijenosom elektrona oko PS I ili proći kroz ferredoksin u enzim NADP + reduktazu. Elektroni i vodikovi ioni dodaju se u NADP + da bi se formirao NADPH, koji se zatim transportira u Calvinov ciklus kako bi reagirao s glicerat 3-fosfatom, zajedno s ATP-om, da nastane gliceraldehid 3-fosfat. Gliceraldehid 3-fosfat je osnovni građevni blok koji biljke mogu koristiti za proizvodnju raznih tvari.
